danijel-karpisek.from.hr

Rođen sam u Osijeku, gradu na Dravi. Prvih sam par godina života proveo u Erdutu a zatim sam se preselio u Zagreb . Toliki sam bio da se podigla razina Save i poplavila Zagreb slijedeće godine. Uz kraće periode života van Zagreba, uglavnom se nisam odavde niti maknuo... dobro, malo lijevo/desno ali, uglavnom, to je to.

Što sam radio?

Kao i svi, potrošio sam dosta godina života na školovanje. Time ne mislim da mi to nije trebalo, dapače. Mađutim, ono čime se zapravo u životu bavim, najmanje sam naučio u školi. Informatičar sam i radim to već poprilično godina. Malo ovdje, malo ondje, dok konačno nisam otvorio svoj obrt. Do kada će to trajati, neznam. Nadam se da neću završiti kao veliki broj njih - završiti.

Prva su mi fotografska "sjećanja" još iz osnovne škole gdje sam išao u Foto grupu. Nije to dugo trajalo, tada je to bio skup hobi. Zato nisam niti naučio bog zna što. Prve sitne korake mi je zapravo sugerirao brat koji mi je kasnije i poklonio moj prvi fotić. Kodak Instant kamerica, msilim da ju još uvijek imam negdje ne tavanu. U njega su išle one male kazetice sa filmom (mislim da je vrste 110) Imao je 4 modusa rada - 4 otvora blende i to je to. Nisam baš puno sa njim ispucao filmova, pogotovo kada se usporedi sa nešto kasnijim a pogotovo današnjim fotićem. Kao što rekoh, nije to bio jeftin sport.

U srednjoj sam školli, pogotovo na maturalcu, fotkao sa nekim ruskim čudom koje je radilo (i) dobre slike. Moglo se na njemu štošta podešavati pa sam to i radio. Došlo je vrijeme faksa, malo jednog, malo drugog. Tijekom studiranja došlo je do par važnijih preokreta u životu, zaposlio sam se i tada je zapravo počelo pravo doba fotografiranja. Kupio sam svoj prvi "pravi" fotić, Minoltu XG-1, sa automatikom ekspozicije. Ta je radila čuda. Nakon nekog vremena sam se modernizirao i prešao na tada revolucionarnu metodu fotkanja - autofokus. Minolta Dynax 7000i, sa dva kit objektiva i flashom. 

Kaj sam ja tada znao o objektivima i kvaliteti... nije bilo interneta, barem ne u širokoj upotrebi pa da to saznam. Meni je tada svaki objektiv bio savršen, uglaavnom zato što nisam imao više para za boljeg. No, i te su kombinacije radile odlične slike.

Fotkao sam ja svašta, paukove i cvijeće i ljude i proslave i oblake. Štogod mi je proletilo ispred objektiva. Međutim, kada sada gledam na to, nije tu bilo puno promišljanja o kvaliteti slike, boja, kadra na način na koji sada gledam na to. Išao sam ja i na neki tečaj fotografije, kupovao i čitao knjige. Međutim, samo takav je tada bio način na koji sam mogao nešto naučiti.

Živio sam par godina u Samoboru, razvijao slike kod jednog fotografa sa kojim sam se tijekom vremena sprijateljio, pomagao mu na fotkanju prvih pričesti i slično. On je snimao a ja fotkao. Čak sam tada nešto i zarađivao po tom osnovu. Tada je vrlo malo falilo, s obzirom da je on išao u  mirovinu, da preuzmem njegov posao. Međutim, previše sam se nećkao i na kraju odlučio da ću ostati u informatici. Nisam požalio. Fotografija mi je ostala kao predivan hobi.

A onda...

Došao je internet pa digitalija u fotografiji.

Kupio sam prvi, doduše kompaktni, digitalni fotić, naravno - opet Minolta. Fotkao sam s njim par godina dok nisam shvatio da mi je to (i opet) ograničavajući faktor. Nakon beskrajnih suptilnih i onih manje suptilnih poruka svojoj boljoj polovici, uspio sam se "ogrepsti" za novi, SLR digitalac. Najpovoljniji je tada (barem za mene) bio Olympus, pa sam kupio 510ku i par objektiva. 

Prijavio sam se nekako u to vrijeme na Fotozine (fotozine.org), Janko (Belaj) me učlanio i onda je počelo. Lijepo druženje sa velikim brojem prijatelja, zaljubljenika u fotografiju kao i ja. Jako veliki dio onoga što znam naučio sam uz njih i oni su velikim dijelom doprinijeli onome što radim. Neću ih poimence spominjati, znaju oni koji su to. Šmucamo se kojekuda i radimo ono što, svi uglavnom, najviše volimo - fotkamo.

I još nije završilo, a kada će - nezna se. Tko zna da li će uopće.

Neću sada govoriti o onim silnim promjenama i nadogradnjama opreme. Samo ću reći da me moja bolja polovica svesrdno podržavala u tome i još me podržava. I na tome joj hvala kao i djeci na uvažavanju fotografije kao dijela mog života.

Hvala Vam na gledanju.